Bilo je to proljeća 1968.
10. veljače 2017.

Bilo je to proljeća 1968, kad smo se upoznali i u travnju vjenčali po nahođenju naših roditelja. Dogovoreni brak, kako bi rekli. Ja sam ubrzo otiša u Njemačku na bauštelu, i nepoznatu ženu ostavio trudnu na kršu domovine.

Da se pita mog muža, tako bi on započeo našu ljubavnu priču. I onda kad biste već gotovo bili  sigurni da ste mu povjerovali, grohotom bi se nasmijao i mrtav hladan rekao: „Ma daj, pa šalim se.“ Jesu li vam poznate one stare fotografije naših  prabaka i pradjedova koje su bile smještene  u spavaćoj sobi iznad kreveta? To je bio vjerojatno jedan od najbitnijih portreta koji bi stajao tamo čitav život, pa su oni, ja ne znam, ozbiljnostima svojih lica željeli pridodati važnost toj fotografiji. Rezultatom ove fotografije, koju je uhvatio moj brat fotićem na razvijanje, i to na jednom veselom dječjem roćkasu, bio je zapravo jedino presretan moj muž. Oduvijek je imao čudan smisao za humor. Tako moju Amelie često zna maltretirati s glupostima. „Amelie, za koga ćeš glasati, za Plenkovića ili Pernara?“ Pa zatim; „Stojiš na strmoj litici i možeš spasiti samo mamu ili samo tatu, koga ćeš izabrati?“ „Kumu Lauru,“ bio je njen odgovor. Prilikom prepričavanja mojim roditeljima o našim razno raznim situacijama, u kojima ja obavljam vječite shoppinge  za koje se on kao i svaki muž ne bi složio, voli  samo nadodati: „Razvod, što da vam kažem.“ A moju majku odmah oblije hladan znoj. Da ne pričam o tome kako me jednom greškom nazvao nepoznati stariji gospodin tražeći nekog Dražena koji bi mu trebao popraviti bojler. Lijepo sam mu objasnila da je to krivi broj. Čovjek me ponovno nazvao za samo koju sekundu pa je moj muž samoinicijativno preuzeo poziv, rekavši: “Dražen pri telefonu, izvolite,” te dogovorio termin popravljanja bojlera. Čovjek više nikad nije zvao. Također me redovito gnjavi razno raznim gifovima i filmićima s neta, koje su samo njemu smiješne. I kad ga onda pogledam tupo i ozbiljno, njemu to priušti još veću dozu smijeha. Da ga poznate, shvatili bi o čemu pričam. Nadasve odaje dojam jednog markantnog i impozantnog muškarca, a u pozadini se još uvijek krije jedan skroman dječak sa svojim glupostima i posebnim smislom za humor.

E u tog dječaka sam se ja zaljubila. Dječaka koji mi je, kad smo se tek upoznali, rekao da sluša irski punk, koji istovremeno kuha i radi sklekove, kojem nikad ništa nije teško. Koji u jednoj godini pročita i po 40-ak knjiga, a tebe ne kritizira što nisi stigla pročitati ni jednu, koji uvijek ima vremena za svoju djecu, koji vodi svoju bilježnicu s idejama, koji se svako jutro budi nasmijan i koji mi kaže kad trebam stati na loptu. Koji je skupa samnom  pristao na „18 years project“ gdje svake godine za rođendan našim djevojčicama napišemo pismo koja ćemo im dati kad navrše 18 godina.  Koji usisava, peče kolače, tjera me da izađem van svoje komforne zone, animira djecu kako bih odvojila svojih pola sata za vježbanje, čovjek koji vjeruje u moje sposobnosti više od mene same i kojemu nikad ništa nije teško. To vam je moj muškarac. Je li pravi ili nije, moj je. I ja sam sretna s njim.

Naše službeno Valentinovo je počelo u trećem mjesecu prije pet godina. Zapravo sam vam to htjela ispričati. Nakon naše akademije gdje smo se upoznali, krenula je veza na daljinu, on u Zagrebu, ja u Splitu. Pa prosidba gdje sam dobila prvo  Startasice, a tek onda smo išli izabrati prsten. Nedugo nakon tog vidjeli smo se s mojim roditeljima. Objasnila sam mami kako smo izabrali treći mjesec, tada je bila veljača. Rekla je: “Kako super, imamo punih godinu dana za organizaciju!” I dok je ona tako euforično pričala o svojim dojmovima, morala sam ju prekinuti kako se radi o datumu za mjesec dana. Nije joj bilo jasno, mislila je da se šalim. Rekla sam, „Ne, ozbiljno, ženimo se za tri tjedna i to je to.“  Naravno, kao moja majka i najbolja prijateljica, ispoštovala je moju želju i nas dvije smo pohrlile u dućan kupiti haljinu. Nisam uopće znala što želim. Na kraju smo haljinu našle već u trećem dućanu, tog istog dana, u roku pola sata. Smijale smo se i nismo vjerovale da je to tako jednostavno. Bila je snižena, bila je dizajnerska i bila je crvena. Znala sam da s crvenom ne mogu pogriješiti jer mi crvena boja lijepo stoji, a najviše zato jer rijetko tko nosi crvenu na svom vjenčanju. Morala sam isto tako nositi nešto novo, nešto staro i nešto posuđeno. Tako me podučila moja kuma Ines, pa mi je posudila prekrasni crni fascinator kojeg je kupila u Amsterdamu u nekom vintage dućanu. Dan prije vjenčanja koje je bilo u Staroj gradskoj vijećnici, nazvala sam svoje prijateljice i rekla im da se sutra pojave u pivnici Mali medo, da se udajem. Svi su mislili da se šalimo. Rekli smo im da ne želimo nikakve poklone, da samo želimo da dođu, da proslavimo, izađemo van, pijemo i plešemo do jutra. I tako je i bilo, na kraju sam doma sa svog vjenčanja hodala u Startasicama i cipelama u rukama.

Ines red dress wedding kiss

 

Zagreb sunset wedding

 
da6ae9b6-a2f4-4dd3-a375-cec28426305e
Haljina: MAK

more less ines matos wedding

 

more less ines kiss matos

To je bilo naše prvo vjenčanje. Morali smo onda isto tako napraviti i vjenčanje broj dva, kako bi upoznali naše roditelje. S obzirom da Zagorje i Slavonija nisu tako blizu, dok smo mi već postali muž i žena, moji i muževi roditelji znali su se samo iz priča. I vjerujte, nije moglo ispasti bolje;  tako imam dvije vjenčane kume, imala sam dvije djevojačke, dvije haljine, dva muža. Šalim se s ovim zadnjem.  Vjenčanje broj dva bilo je u pin up izdanju, u crkvi, gdje smo u krugu najuže obitelji krstili i našu malu Amelie. Bilo je skromno i veselo, i krase ga prekrasne fotografije, detalji i zagrljaji. Baš mi, kakvi jesmo.

Valentinovo se bliži, ne budite toliko opterećeni konvencionalnošću i onime što nameću mediji. Znam da se popust na parfeme sad isplati, ali zar je to uistinu jedino što možete nekome ponuditi za Valentinovo? Budite malo strastveniji. Kreativniji.  Kad se već slavi, i svi volimo dobiti neki znak pažnje koliko god da je iskomercijalizirano, malo razmislite, i skromnim činom možete razveseliti osobu koja je u vašoj blizini. Ne mislim tu naravno samo na vašeg partnera, već prijateljicu koja trenutno solira, baku koja je doma sama i jedva čeka da za nekog napravi svoju ljekovitu juhu. Dogovorite pivo s prijateljem kojeg već dugo niste vidjeli. Ono, znate već, male stvari. Ja ću vjerojatno biti doma, uz dekicu, muža i čašu vina za koju ću paziti da se ne prolije po tepihu dok djeca skaču po nama. Male stvari, mala zadovoljstva. Nemojte odgađati življenje. Nedavno pročitah: „Svi mi sanjamo o čarobnom ružičnjaku negdje na obzorju umjesto da uživamo u ružama koje danas cvjetaju pod našim prozorima.

Issa Arts wedding invitation
Pozivnica by Issa Arts

more less ines

 
more less ines
Frizura by Petra Frizerka
more less ines
Haljina: Second hand

more less ines

 

more less ines

 
more less ines
Mašna: Ivana Vlahović Sinković
more less ines
Trešnjice: Jem Fimo

more less ines

 
more less ines
Vila Zelenjak Ventek
more less ines
Buket: Cvjećarna Iris Kumrovec

more less ines wedding

 
more less ines wedding pin up
Vila Zelenjak Ventek

more less ines wedding pin up

 

more less ines wedding pin up

 

more less ines wedding pin up

 
more less ines wedding pin up dance
Haljina by Ivana Vlahović Sinković
more less ines wedding pin up
Amelieina haljina: OshKosh
more less ines wedding pin up
Odijelo: Jordie’s

more less ines wedding pin up

 
more less ines wedding pin up
Torta: Marina Budimir, Mini obitelj Šitum: Jem Fimo
more less ines wedding pin up dance
Tamburaški sastav Ekipa
Fotograf svadbe br. 1: Tibor Rogulja Fotografkinja svadbe br 2: Marija Gašparović    

3 thoughts on “Bilo je to proljeća 1968.”

  1. Ineska ovo je predivno! ❤
    Pročitah Tomi dio o Šitumu.
    Samo se nasmijao i rekao:”da to je Šitum, baš tako kako je i napisala!” 🙂

Leave a Reply to Zrinka Cancel Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.