Djeca i svadba
17. svibnja 2017.
Toliko divnih fotografija mojih djevojčica sa svadbe prošlog vikenda da naprosto nisam mogla izbjeći ovaj post! Prošli mi je tjedan bio nekako turbulentan, ovaj tjedan sam na godišnjem, a i dalje imam osjećaj da se nikad neću odmoriti. Curke su sve zahtjevnije i živahnije i cijeli taj umor ima smisla kad na kraju dana pogledam koliko stvari sam napravila i koliko su one aktivne. Aktivne pod stvaaarno aktivne. Prije nego skrolate na divne fotkice u kojima više manje prevladava moja Amelie (Zara je bila samo za ekipnu suradnju, ništa solo poziranja), da napomenem kako je zapravo s njih dvije. Iako su totalno mile i drage, vladao je opći kaos. Djeca očito dobiju još tu neku veću dozu hrabrosti na novim teritorijima pa njihove barijere u trčkaranju, penjanju, skakanju, prljanju, padanju, dosegnu višu razinu. Ili je to samo kod mojih djevojčica?
Tako smo prilikom okupljanja familije kod mladoženje (muževog brata) imali priliku dva puta zaprljati predivnu Amelieinu haljinu s cherry rajčicama. To je bio start. A još nismo ni počeli sa fotografiranjem. Nema veze što je svadba, vlažne maramice su vam i dalje pri ruci (kao i torba s rezervnom odjećom, pelenama, sirupima, kremama..) pa su one spasile oba slučaja. Ozbiljno raazmišljam da Vanish počinjem nositi u torbi. Čak ne bi bilo loše da izume i mini verziju Vanisha kao što postoje putni šamponi, paste za zube i slično.
Nema veze što je svadba, štiklice su tu samo za pokazati, balerinke su izbor broj jedan i to od samog početka jer vam je trčkaranje za djecom na cijelodnevnom repertoaru, a ako postoji krasno osunčano dvorište puno zelenila, tek tada nikako štikle koje se zabadaju u zemlju (ili obući neke divne s malom debelom petom, sad su hit i za nas su mame uistinu zahvalan komad obuće).
Crna boja, jako dobar izbor ako želite izbjeći mrlje od djece, koja vas klasično hvataju za bedro, traže da ih nosite itd. Nadalje, obavezno popodnevni nap. Amelie je to od uzbuđenja što će nakon dugo vremena vidjeti svoje sestrične preskočila, što je rezultiralo naš odlazak sa svadbe u deset sati. Zara je zaplesala u kolu, bila glavna na otvorenju podija i nismo još ni započeli s večerom one su od umora postale prehiperaktivne i plačljive. Morala sam se odlučiti ili na konstatno trčkaranje po sali uz nemirno cendranje za stolom, ili odlazak doma gdje sam u miru čekala muža i svoju kutiju svatovskih kolača. Uz sva konstantna trčkaranja za njima, oblačenja skinutih balerinki, namještavanja frizura, prljanja odjeće, padanja na koljena i trganja najlonki, moja improvizirana frizura ubrzo je splasnula, a ja sam se uspjela samo usput trpati hranom i s ni sa kim u potpunosti dovršiti razgovor jer bi se taman Zara krenula penjati na stol. Sve je to bilo slatko i komično, one su bile medene, ali provod na svadbi zasigurno nije bio medeni. Na kraju jedva čekaš da ih staviš u krevet i popiješ u miru čašu vina. Ako je ikako moguće kad imate tako male klince poput moje Zare, definitvno je najbolje rješenje ostaviti dijete kod mame, svekrve ili koju već soluciju imate. A ako je obiteljska svadba kao kod nas, onda vam želim lijep provod, vesel će sigurno biti, to ne moram napomenuti!
A sada uživajte u poziranju mojih malih dama. Amelieina haljina je od Modne kućice Dizzy, a baka Duda radi najljepše varijante ribljih kosti koje bi svaka mlada poželjela!
P.S. Zanemarite pokislu facu mog muža, sve je to procedura navikavanja na #instagramhusbanda
