more less ines

Ne odustaje svojom hladnoćom i tmurnošću, temperature ni vrit ni mimo, malo se tog promijenilo od siječnja i kao da stojimo na vagi od koje očekujemo koji gram manje, a večer prije smo pojele cijelu Milku oreo prije spavanja prilikom gledanja netom skinutog La la landa. Tako ta veljača koja ima najmanje dana, a najduže traje, stoji iznad naših zgrada kao oblak, dok nostalgično gledamo prošlogodišnje ljetne slike, već po treći put heštegiramo #springwhereareyou i razmišljamo u kojem mjesecu magnolija započinje cvasti.  Iako kao što rekoh gnjavi svojom sivom melankolijom, prihvaćam izazov voljeti je. Mene kod nje vesele male stvari i svi ti ludi planovi u mojoj glavi od kojih imam razna očekivanja. Tako svake godine počinjem u to vrijeme planirati kako ću na vrijeme početi učiti za ispite, ili kako ću na vrijeme početi vježbati. To se naravno u konačnici  ne ostvari onako kako sam zamislila ali vječito imam uz sebe hrpetinu planera i aktivirane aplikacije za podsjetnike koje od mene ne odustaju. Ove me zime muž nagovorio na jednostavnu aplikaciju kojom u brojkama obilježavaš svaki svoj pomak u onome što si naumila. Moja sadržava čučnjeve, stepenice (koliko puta sam išla pješice, a ne koristila lift), pročitane knjige, broj ispečenih kolača (pikirala sam jedan mikser za kojeg me muž uvjerava da bi stajao samo za ukras pa se moram dokazati) i koliko sam puta odradila trening kod kuće. Znači uvijek se ozbiljno posvetim zacrtavanju ciljeva, ipak se oni odnose na moje želje i vjerujem da se to onda podsvjesno odražava na posvećivanje moje energije ka aktivnostima kojima težim pri ostvarenju tih ciljeva, no nekako na kraju  uvijek prevlada moja spontanost jer planovi koje sam imala u startu na kraju budu barem u nečemu drugačiji.

Tako je moju spontanu veljaču obilježilo nekoliko lijepih trenutaka. Moj rođendan i puno cvijeća, početak pisanja bloga, Valentinovo u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, kave s prijateljicama koje nisam dugo vidjela, rođendan Bob Marleya, Amelieino prvo šišanje, nova frizura, nova kul mjesta u gradu i nova instagram prijateljstva. Još su tu maškare i fritule koje čekaju da budu po prvi puta ispečene u mojoj kuhinji i dva mjeseca manje do nove sezone Game of thrones. Dakle, gospođa Veljača je na kraju čisto okej i  da se vratimo na moj roćkas jer je ove godine bio divan. Osim što su me na sam dan posjetili  roditelji i brat, došavši nenajavljeno iz Zagorja s tortom i buketom ruža, dobila sam najljepši poklon od muža kojeg si želim već neko vrijeme, a to su drvena Ikeina kolica za kuhinju (kuhinjski otok je moja tiha patnja) i ono najljepše, okupila sam svoje najdraže žene u subotu koja je postala večer puna smijeha i suza, zabave i čaša vina. Sate smo provele pričajući o seksu, alkoholu, guzicama i sisama. Haha, naravno da smo pričale o djeci, poslu, pms-u, hrani, dijetama i komadima koje smo ulovile na sniženju (misleći pritom na robu naravno). Sve moje žene ugodno su se snašle iako se međusobno ne poznaju i tu večer postale prijateljice dijelivši svoja iskustva, dogodovštine, probleme, komplimente i osmijehe. Lijepo ih je imati. A ja sam po prvi puta nakon dugo vremena, ne ograničavajući se u vremenu poradi mijenjanja pelena ili smirivanja situacije po deseti put u danu u kojoj Zara hoće baš tu igračku koju ima Amelie i obrnuto, dostojno uredila i sebe i stan, te si dala vremena i truda poskidati lampice s grane (vidjet ćete jednom o kojoj grani je riječ) iz naše spavaće sobe kako bih malo promijenila dnevni te ga učinila još više spremnim za slavlje, a da opet bude minimalno, intimno i slatko. To je naravno sve bilo izvedivo jer je bio organiziran baka i deda servis; moje cure su bile u Zagorju i uživale na friškom i zdravom zraku. Uspjela sam i u naumu torte ukrašene DIY zastavicama. Drugi sam dan uživala u poklonima i fotkanju stana. Poslužilo me lijepo svijetlo pa sam ga iskoristila za nove detalje.

Osim roćkasa, muža sam po dogovoru odvela za Valentinovo u Tehnički muzej Nikola Tesla (pod odvela, podrazumijeva se da je on odveo mene, ali on je taj koji nikad nije bio u tehničkom muzeju pa sam bila glavna za dejt). Bilo je jaaako hladno (cijeli muzej je prostran i nemaju grijanja, i nije bilo bas toliko romantično jer sam stalno kukala kako su mi se prsti smrzli, pa kako ne osjećam noge, pa kako su mi se prsti toliko ukočili da nisam u stanju napisati hashtagove, znam, #firstworldproblems). A opet, bilo je tu i slatkih momenata. Konačno smo opet doživjeli svojih pet minuta  kao par bez djece, brige i pameti. Kao nekad međusobno flertovanje,  držanje za ruke i rubni poljupci. Dobila sam cvijeće s Dolca, što je moj favorit, te probala po prvi put macaronse u dragoj mi Amelie slastičarnici.

Isto tako, dan nakon uvjerila sam se u divan i sanjiv ambijent slastičarnice Magnolie u Gundulićevoj. A prije njega sa svojom Marijom popila sam kavu u predivnom kafiću u Dežmanovoj. On me uvjerio kako je spoj tajnovitosti, intimnosti, eklektičnosti i rustikalnosti, kao i predivne nijanse sive, blještavilo instalacije lustera koji je našao mjesto nasred kafića, te ležerno posloženih starih okvira po podu i decentno razbacanih slika po zidu u kombinaciji zaredanih sjajnih orijentalnih čajnika, savršen spoj. Sve je to Velvet. Kako je Marija rekla, on baš ima taj neki neobičan spoj svega, koji teško da može dosaditi. I živo cvijeće kojemu korijenje i zemlja ispunjavaju pola staklene vaze, i stare izlizane časopise, i nove blještave lustere, i stari u raspadnutom stanju turski tepih, i zamagljenu zdjelu od netom ispečene crostate. I finu kavu, i ugodne  konobare kojima je prag tolerancije na razini jer su očito navikli da je kafić instagramski fotogeničan.  I srijeda je baš bila nekako savršena za to. Marija, nas dvije, priče o instagram profilima, mom blogu, njenoj fotografiji, mojim curama i njenoj Moly, njenim  fotografijama na naslovnicama knjiga, traženje kole u limenci od pet kuna te uživanje u mirisima Harisse. Divna Veljača, kažem vam. Hladna i siva, ali samo trebate nešto isplanirati i malo prošetati van dvorišta. Sunčana strana ulice čeka na vas.