Moje dvije vile su u iščekivanju naše treće male vile. Amelie je već prava velika sestrica koja postavlja ozbiljna pitanja poput: “Kako će doktori izvaditi bebu iz moje buše?”, dok Zaru ne zanima ni spol, za nju je u buši beba i to je to. Svaka na svoj način proživljava moju treću trudnoću. Zara doduše manje razumije, dok se Amelie trenutno sve vrti oko mog trbuha. Jako je ponosna i jedva čeka nekome obznaniti vijest da njena mama ima bebu u buši te da će ona opet postati sestrica. Tako je primjerice danas poštaru na ulaznim vratima izbrbljala kako mama ima bebu u buši i kako je ta beba još jedna curica. Neki dan smo također u Lidlu pred blagajnom sa svima podijelili vijest. Dok drugi o vremenskoj prognozi i rukometu, mi o mojoj trudnoći.

Voljela bih se raspisati o mojim dojmovima i kako se ja osjećam kao buduća mama po treći put, no nekako sam do sad najlakše trudnoću i pripreme za porod proživljavala ne razmišljajući o njima, postavljajući si druge izazove koji bi me okupirali jer sam onaj tip osobe koji je nekad preležeran, a nekad previše brine oko sitnica. Tu sam nekim čudom oba puta ispala ležerna jer sam od početka razmišljala samo pozitivno, odbijajući poslušati bilo kakvo negativno iskustvo vezano za porod, komplikacije ili lošu vibru. Uvijek sam naravno za savjete, no isto tako, ne zanimaju me negativne priče. I sretnica sam što sam imala uredne trudnoće (povišeni šećer i mirovanje u trudnoći već od drugog tromjesečja sa Zarom ne gledam kao nešto teško). Tako su mi oba poroda prošla odlično, ali sam uistinu i vjerovala da će tako biti. Velika stavka svega  je prisutnost mog muža, bez njega ne bih bila tako hrabra i on mi je bio najveća podrška u trenucima dolaska na svijet naših dviju djevojčica. Prirodnim putem na svijet došla je Amelie s četiri, te Zara s četiri i pola kile. Muž me zafrkava da će sada bebasita imati barem pet. Sudeći po veličini mog trbuha koji je već sada velik i loptast, čisto moguće, kao i težina koja kaže da je prosjek u 24. tjednu oko 500g, dok je naša imala već 750g. Koliko god da će biti teško, neizmjerno sam sretna i jedva čekam upoznati našu malu vilu. Teško u zadnjih mjesec dana, teško u rađaonici, teško prvih par mjeseci dok ne uhvatimo ritam i dok se svi ne povežemo. Ali već sada sam uzbuđena i jedva čekam upoznati malu frajericu koja će svojim dolaskom promjeniti naše svjetove.

Trudnoća je poseban period svake žene i buduće majke, i upravo takvu sam ju i željela zauvijek pamtiti. Posebnu, punu maštanja i zamišljanja malog bića koje raste u meni i kojeg s uzbuđenjem iščekujemo. Zamišljam tvoj miris, tvoje ručice, tvoj oblik usana i mekanu kosicu pod prstima. Još malo i pridružiti ćeš nam se na svijet Mila. Bit ćeš najdivnija, najslađa i posebna, upravo takva, naša. Kako nikad ne bih zaboravila taj osjećaj tvog lupkanja u mojoj buši, pažnju i ljubav tvoje starije seke i kopiranje mlađe, i ova trudnoća ima svoje posebne fotke koje su nastale neki dan kad mi je došla moja Marija, te smo pile kavu, jele ručak od jučer i nekako jedva nagovorile tvoje dvije vesele sekice da budu mirne, da te ljube i da mi to zabilježimo.

Željela bih s vama podijeliti moje najdraže fotke, počevši od onih prvih; kad smo bili skroz novi u tome, iščekujući moju Amelie, gdje je moj trbuh postao planet Malog princa, do onih drugih gdje smo se veselili Zari, a na kojima Amelie vodi ozbiljne rasprave sa sekom, te onih najsvježijih; poziranje starijih sestrica i njihovo glupiranje oko buše. Jedva čekamo upoznati te Mila!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fotografije: Marija Gašparović