Menu
Nedjelja broj dva
01. svibnja 2017.
Prekrasan dan bio nam je jučerašnji Prvi maj. Put s djecom, bio on na duge ili kratke pruge, uvijek bude pomalo stresan i priča je za sebe; isprepletena kaotičnim scenama gdje se sa svojim partnerom natječete u rasponu vikanja i prijetnji u trenucima u kojima djeca pomahnitalo trče prema provalijama, izbjegavaju razno razne sudare s ljudima i predmetima te degustiraju bogati izbor flore koji im nudi majka priroda. Ponijeli smo hrpu rezervne odjeće što je pod obavezno, i naravno da smo zaboravili bodi za Zaru pa je nosila prevelike sekine stvari jer je upala u mali potočić nedaleko od naše dekice, gdje smo napravili piknik upravo onakav kakav radi Pepa Pig. Amelie se svemu tome najviše veselila. Imale smo dogovor da ponesemo i kostim jednoroga jer vile i princeze vole jednoroge pa tako možda i naletimo na pokoju. U šumi nismo srele ni vile ni princeze, ali smo prisustvovali utrci dviju malih slatkih vjeverica. Priroda je predivna. Briše brige i puni baterije, dok se veličanstveni dvorac Trakošćan diči bogatim prostorijama ispunjenim namještajem, slikama i divnim pogledom na jezero. Meni ovaj put dah nije oduzeo pogled s kule, već Ameliini pokušaji da se što više progura među pregrade i ograde jer dijete želi što ljepši pogled. Ni Zara nije bila ništa bolja. Srce mi je kako sam već blaže navela, stalo u nekoliko navrata, a moj muž je samo prokomentirao: “Mah, sad znamo da se ne boje visine.” Nakon što sam joj objasnila da su ljudi sa silnih portreta, tj. točnije većinom plemićka obitelj Drašković, umrli, morali smo stati ispod svake slike i pročitati kako se dotična dama ili gospodin zvao. Poželjela sam malo poslikati i unutar dvorca, ali pošto je strogo zabranjeno, držali smo se pravila. Najviše joj se svidjela maketa dvorca, kao i penjanje i spuštanje po kružnim stepenicama, a ja sam klasika, bila oduševljena jednim pozlaćenim svijećnjacima, i to ne bi vjerovali marokanskog stila. Dvorac ima uistinu veliki broj soba za obići, a moja jedina zamjerka bila bi hladnoća (muž se ne bi složio, ali ako ste zimogrozni, obavezno deblji sloj prilikom šetnje kroz dvorac). Mojoj Amelie da mora biti princeza i boraviti u njemu, kaže da to ne bi smetalo, iako je skupa samnom jedva dočekala sunčeve zrake. Malo nam je bilo nezgodno gurati kolica po šljunku od čega je napravljena staza, ali opet sve to ovisi i kakva kolica imate te koliko su vaši kotačići fleksibilni. Piknik je protekao bez velikih komplikcija, našli smo mjesto nekih dvadesetak metara od jezera, ispod stabla, tik uz šumicu. No ubrzo je počelo puhati, a nismo ponijeli zimske jakne, sunce se skrivalo pa na momente izlazilo, tako da je Amelie na kraju ugrijao njen kostim kojim je počela paradirati po livadi i šumi. Zara je samo radila što i starija sestra. Stolnjak na koji smo planirali staviti hranu postao je pokrivač i s tim smo se morali složiti jer je Zara baš inzistirala. Osim povremenog cendranja, odbijanja finih sendviča s povrćem i favoriziranja keksa i smokića, upadanja u potočić, navaljivanja na kupanje u jezeru, postavljanja pitanja poput; “Gdje su princeze, zašto nismo vidjele nikakve princeze?” (tatin odgovor: “Nisu posložile igračke pa su za kaznu zaključane u svojoj sobi”), puno smo se smijali; valjali po dekici, papali fine jagode, nadisali se čistog zraka, brali cvijeće, i uživali u šećernoj vuni koju smo po prvi puta probali, i to u perivoju dvorca gdje se slavio Prvi maj te se odvijala prava seoska zabava. Slijedećeg puta planiramo duže šetnje oko dvorca uz jezero i čak ako budemo dovoljno hrabri, možda i iznajmimo čamac (s autosjedalicama ako postoji). I naravno onaj najbitniji savjet, ako je put automobilom samo malo duži od dvadesetak minuta, obavezno se oboružajte gomilom štapića, smokića i drugih gricklica, ako želite mir u autu. To su te male čari. I baš se veselimo ponovnom susretu s ovim divnim krajolikom koji je klasičan primjer mjesta gdje ćete se ponovno vraćati.





















