more less ines

Naravno da volimo svoju djecu najviše od svih i da su nam oni sve na svijetu. Naravno da dajemo sve za njih, kupujemo im razvojne igračke i materijale, učimo ih čitati, pisati i zbrajati. Pripremamo ih za školu, usmjeravamo se na to da li su uistinu spremni. Upisujemo ih na razne aktivnosti, tečajeve jezika, sportske grupe, glazbene i plesne škole. No u cijeloj toj strci i ubrzanom načinu života ponekad zaboravljamo na kreativnu stranu koju zanemarujemo i koja nije samo primjerice crtkaranje po papiru i ispunjavanje bojanki koje smo im netom na brzinu dali, dok mi kuhamo ručak, stavljamo sušiti veš, odgovaramo na whatsapp, skrolamo po fejsu i pišemo popis za špeceraj. Kreativna strana je i ona gdje vaše dijete radi u potpunosti stvari drugačije od drugih i povezuje se, ne bi vjerovali, s riječima genijalnost i originalnost. I tu bi vi trebali njegovu spontanost, sposobnost otkrivanja i otvorenost prihvatiti kao nešto veliko, bez kritike i uspoređivanja kako su njegovi prijatelji to napravili ovako ili onako. I sama se znam zateći u upoređivanju svog djeteta s drugima što zapravo ograničava njegov pristup, maštu i zamisli. Drugo je to recimo ako svome djetetu navodimo primjer njegovog najboljeg prijatelja koji samostalno posprema sobu već neko vrijeme kako bi mu stvorili jednu kvalitetnu naviku, ili ako primjerice krećemo s odvikavanjem od pelena pa pokušavamo djetetu objasniti kako svi njegovi vršnjaci samostalno obavljaju nuždu. Osobno mislim da su to dobri primjeri, no ne volim vidjeti u parku kako roditelji nužno usmjeravaju dijete na ono što nazivamo stereotipima. Jer zašto dečkić od godinu li dvije ne bi gurao kolica s bebom ako se to njemu sviđa? Ili petogodišnjakinja kao moja Amelie igrala nogomet s dječacima? Ili zašto mora baš nekim redoslijedom obojati crtež ili napraviti zadatak kako ste vi to zamislili kad je vaše dijete imalo svoju ideju percipiranu na skroz drugačiji način?

Tako je primjerice moja Amelie nedavno dobila prvi zadatak kod kuće koje su joj zadale tete u vrtiću, a odnosio se da treći od pet automobila u nizu oboji u crvenu boju, a  da drugom drvetu od također pet u nizu nacrta jabuke. Bilo je još tri zadataka no ne mogu se sjetiti ostalih. I tu sam ja ispala grozna! Totalno ograničena! Užas! Baš sam se zapitala da li sam uistinu takva bila i prije! Na kraju smo se muž i ja posvađali jer sam zapravo u startu htjela poljuljati njenu kreativnost. Ona je dakle obojala sve automobile. Treći je bio crveni, kako je i bilo zadano, no ja sam se tu našla komentirati čemu sad bojanje i šaranje po ostalim automobilima ako je samo treći bio zadan kao crveni. Svaka krošnja imala je nešto; od zvjezdica ili recimo kapljica, a druga je imala jabuke kako je i bilo zadano, ali ja sam se tu opet našla kritizirati. Njoj sam prvo pokušala objasniti kak je bilo zadano samo to i to, na što se muž smireno smješkao i pitao me: “Zašto jednostavno ne pustiš dijete da sama nacrta kako je što zamislila, i da li si ti zapravo igdje primjetila da je u nečemu pogriješila?” Na kraju sam ja kao neka velika kreativka ispala uštogljena i puna predrasuda! Grozno! A muž je zapravo bio skroz u pravu. Ona ni u čemu nije pogriješila već se zaigrala svojom maštom. Tražila sam jedan citat koji bi se lijepo uklopio u sve ovo i to bi bilo upravo to:

“Svako dijete je umjetnik, no problem je kako ostati umjetnikom nakon što dijete odraste. Kao dijete sam crtao kao Raphael, no kada sam odrastao trebao mi je cijeli život da ponovno počnem crtati kao dijete.”

Pablo Picasso

           

Znam da smo uvijek na sto strana i za neke stvari nemamo dovoljno vremena. Ja sam prva među njima. I svjesna sam da je gotovo nemoguće da se dovoljno posvetim svojoj djeci u onoj dozi kreativnosti koju primjerice dobiju u vrtiću. No kažu da kreativnost kreće od najranije dobi, i da je to proces koji se odnosi na stvaranje i poticanje novih, boljih, drugačijih i produktivnijih rješenja. Ona potiče na razmišljanje i na originalnost. To je vještina koja se razvija konstantno, to nije samo ono nešto što je urođeno, već smo mi ti koji bi djeci trebali dati podršku u usmjeravanju njihovih potencijala. Svako je dijete kreativno (kao i mi sami) u jednom području i bitno je da to prepoznamo i da ga u tome usmjeravamo. Tako kod svoje Amelie već sada vidim da će biti velika zaljubljenica u glazbu i ples. Emocionalno je inteligentna i najviše je smeta nepravda, suosjeća se s drugima, altruistična je i ljubazna, i uvijek spremna pomoći drugome ili stati u njegovu zaštitu. Vjerujem da će biti društvena, kao i slobodnog i umjetničkog duha, uvijek će naći razlog za smijeh. Zara je pak svojeglava, nju vidim kao pametnu i znatiželjnu koja neće moći odoljeti intelektualnom izazovu. Ona voli tehniku i tehničke stvari, poput šarafanja, montiranja stvari i već sada ima svoj kufer s alatom. Obožava pomagati tati u popravljanju i slaganju stvari, ona će biti inovativna s neugasivom žeđi za znanjem. Već sada pokazuju u kojem smjeru njihova kreativnost naginje i to treba podržavati.

Jednom su u našem vrtiću tete na pano objesile primjere jednostavnih igara kojima djeci možemo potaknuti kreativnost. To su zapravo bile jednostavne igre kojima djecu potičemo da dođu do novih ideja, rješenja i zamisli. Nešto poput igre u kojoj se započne izmišljena priča, pa dijete nastavi svoju varijantu. Ili smo znali u vožnji automobilom igrati igru da zamislimo neku životinju, pa nas Amelie ispituje sve vezano za nju ne bi li došla do rješenja koja je to zamišljena životinja. Kasnije bi zamijenili uloge. Nedavno smo za doručkom igrali igru asocijacije, gdje bi joj primjerice rekli neki predmet, boju, vrstu jela, bilo što, a ona je morala reći jednu riječ koja ju asocira na tu našu zadanu riječ. Ta joj se igra posebno svidjela. Zara ju baš nije razumjela, no i ona se ubacivala sa svojim izmišljenim primjerima. Puno je još sličnih igara; puput nabrajanja predmeta koji su primjerice žute boje. Ili na kauču dok svi ležimo i gledamo neki crtić (a mama i tata su na mobitelu, što naravno nije baš pohvalno, a kasnije se pitamo od koga su vidjeli, pretpostavljam da je i kod vas slična atmosfera) znali smo se igrati da smo od gline ili plastelina pa jedni druge modeliramo, radimo oblike, poze i slično. Sve na kraju završi smijehom i škakljanjem i ono najbitnije, djeteta tjera na poticanje mašte i kreativnosti.

Kreativnost je jedan veliki i široki pojam o kojem bi se dalo pričati i pisati danima i vjerujem da ste kao i ja u nedostatku vremena, ali probajte nekad malo ostaviti mobitel na sat vremena (znam, teško je, meni prvoj, uspijevam jedino ako isključim wifi i maknem ga daleko od sebe), pročitajte i potražite neke zanimljive igre i pristupe, te se zabavite svojim djetetom na način koji do sada niste. I neka to bude vaš ispušni ventil, neka postane rutina, možda ne stignete na dnevnoj bazi, ali barem nekoliko puta tjedno, jer znate i sami, prašina i neoprano suđe neće nigdje pobjeći kao i neodgovorene poruke ili objavljeni postovi na Facebooku ili Instagramu, ali zato vaše dijete raste ko gljivica svaki dan, prolazi kroz nove faze i vi ste mu tu potrebni najviše od svih, i u globalu, vi ste ti koji ćete raspoznati njegovu krativnu stranu i usmjeravati ga u tom pogledu.

Još sam se za kraj htjela nadovezati, kad smo kod zanimljivih igara, jedna od nedavno naših otkrivenih ideja je Canon creative park koji nudi bezbroj oblika predviđenih za rezuckanje, slaganje i ljepljenje. Vrlo je jednostavno; na njihovoj stranici izaberete šablonu koja vam se čini interesantnom; isprintate, izrežete, zalijepite; i 3d životinjica, čestitka, okvir, arhitektonska zgrada, girlanda za dječju sobu, ili pak memory igra je tu. Određeni oblici koji se nude malo su kompliciraniji za samog petogodišnjaka kao moju Amelie, pa je odlično što ova igra tjera nas roditelje da im se pridružimo i budemo zajedno kreativni. Mi smo za sad napravili jednoroga, girlandu, memory igru, zebricu i psa, krokodila i macu.

Kako smo se zabavili stvarajući nove oblike, možete također pogledati na stranicama Super mama i Canona!

           

I ne zaboravite da djecu treba puštati da pogriješe, da je s naše strane pogrešno konstantno im nuditi pomoć ili im davati gotova rješenja, već im dati priliku da sami traže rješenje jer ih na taj način potičemo da stječu iskustava i unutarnju motivaciju za pronalaženjem boljih ideja.

I koje su vaše igre kojima potičete kreativnost svog djeteta? Pišite i inspirirajte me novim idejama!

Fotke: Tea Jo Photography